Veliki Tabor
Veliki Tabor je utvrda na sjeverozapadu Hrvatske, u Hrvatskom zagorju u mjestu Hum Košnički u općini Desinić, 8 km zapadno od Pregrade, na nadmorskoj visini od 334 m.
Također je prvorazredni spomenik nulte kategorije i zaštićeno kulturno dobro. Jedan je od najočuvanijih srednjovjekovnih gradova u nas i predstavnik fortifikacijske arhitekture kasnog srednjeg vijeka.
Prema arhitektonskim oblicima, tehnici građenja i načinu fortifikacije potječe iz druge polovice 15. stoljeća. Premda se kao srednjovjekovna utvrda pretvarao u dvorac u 17. i 18. stoljeću, očuvao je kasnogotičke oblike i arhitektonsku kompoziciju.
Promijenio je mnoge slavne gospodare: grofove Celjski (koji su ga najranije posjedovali), Matiju i Ivaniša Korvin, obitelj Rattkay te poznatog hrvatskog slikara Otona Ivekovića.
zaštićeno kulturno dobro
Prvi spomen Velikog Tabora
Nalazimo spomen u darovnici Ivaniša Korvina iz 1502. kojom „castellum nostrum Thabor“ daruje Pavlu Ratkaju zbog njegovih zasluga u borbama protiv Turaka. Najstariji dijelovi dvorca datiraju iz 15. stoljeća, što su potvrdila arheološka istraživanja.
Restauracija
Opsežni restauratorsko-konzervatorski i građevinski radovi odvijaju se od 2004. te je Veliki Tabor danas jedan od najbolje sačuvanih i prezentiranih hrvatskih srednjovjekovnih gradova.
Povijest grada i obitelj Ratkaj
Nullam mattis feugiat euismod. Integer tincids magna. Morbi non rhoncus odio. Nullam ullam corper justo ac nisl efficitur.
Izgled
Utvrda je sagrađena na uskom, a dugačkom zaravanku brijega. Prema katastarskoj karti iz 1861. godine cijeli je zaravanak bio ograđen zidom. Ulaz u grad sa zapada branila je kula. Pokraj zida s unutrašnje strane nalazilo se još nekoliko kula i staja prislonjenih uza zid. Na istočnom kraju zaravanka, unutar zida, bila je smještena utvrda. Vanjskog zida i kule danas više nema, samo se naziru njihovi tragovi.
Najveća je istočna kula bila od početka određena za teške topove, što dokazuju strijelnice kojih na ostalim kulama nema. Gornji katovi grada su širi jer su sagrađeni na kamenim konzolama. Sve konzole nisu nastale u isto doba pa imaju različita oblikovna i konstruktivna obilježja.
Najsačuvanija “turistička” legenda o
Veroniki Desinićkoj
Najsačuvanija “turistička” legenda o Veroniki Desinićkoj
Vladavina bana grofa
Vladavina bana grofa Herman II. Celjski
Legenda o Veroniki Desinićkoj
Prema legendi, nekada davno ovim prostorima vladao je moćni ban grof Herman II. Celjski.
Njegov mladi sin Fridrik, jašući očevim posjedima zagledao se u nježnu zlatokosu ljepoticu Veroniku. Između Veronike i Fridrika buknula je uzajamna ljubav koja nije bila po volji starom Hermanu. Unatoč njegovom protivljenju, Fridrik i Veronika pobjegli su u grad Fridrihštajn u blizini Kočevja u Sloveniji gdje su se potajno vjenčali. Stari grof Herman ubrzo je doznao za njihovo vjenčanje te je poslao vojsku s nalogom da uhvate ljubavnike.
Fridrik je uspio spasiti Veroniku iz grada, te je ona pobjegla preko Gorskoga kotara i Kalnika do seoca Sveta Margita.
Fridrika su očevi vojnici uhvatili i zatvorili u Celjsku kulu, usku i visoku oko 23 m.
Tu je bio zatvoren preko četiri godine. Od tada se ta kula zove Fridrikova kula. Veroniku su Hermanovi vojnici zatvorili u Velikom Taboru.Herman je nesretnu Veroniku optužio da je copernica koja je zavela njegova sina.
Organizirano je suđenje koje je trajalo puna dva dana.
U predvečerje drugog dana suci su izjavili: Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina.
Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridriku. No, presvijetli bane, ljubav nikada nije bila grijeh, a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvijetli bane završen. Unatoč presudi, čim su suci krenuli prema izlazu, grof Herman izdao je nalog kaštelanu da ubiju Veroniku. U dvorištu Velikog Tabora postavili su drvenu posudu punu vode i u njoj utopili Veroniku. Njeno mrtvo tijelo uzidali su u zid koji spaja peterokutnu kulu s ulazom u dvorac. Ipak, čak se i danas, osobito u dugim zimskim noćima, u Velikom Taboru uz zavijanje vjetra čuje jecanje nesretne Veronike…
