Gupčev kraj
Seljačka buna 1573.
Od dolaska Franje Tahija (Tahy) na čelo susegradsko-stubičkog vlastelinstva 1564. godine među tamošnjim je kmetovima sve više bujalo nezadovoljstvo. Njegova samovolja i nasilje bili su iskra koja je prerasla u pravi ustanak protiv feudalizma
Vlastelini su kmetove nerijetko koristili u međusobnim borbama za posjede. Osim toga, golemim su ih porezima i ograničavanjem seljačke trgovine doveli u katastrofalan ekonomski položaj. Možda i najlošije stanje bilo je na susegradsko-stubičkom vlastelinstvu, gdje je oholi i nasilni vlastelin Franjo Tahi (1526.? – 1573.?) provodio samovolju i silom ugnjetavao seljačka prava.
U nekoliko su se navrata seljaci otvoreno žalili kralju Maksimilijanu II. Habsburškom (1527. – 1576.) i Hrvatskom saboru na čelu s banom Jurjem Draškovićem (1525. – 1587.), koji ih je naposljetku zbog otpora proglasio izdajicama domovine. Kad su vidjeli da im ništa drugo ne preostaje, seljaci su se odlučili na oružani ustanak.
Matija Gubec
Ambroz Matija Gubec poznata je povijesna ličnost koja je zauzela posebno mjesto u povijesti kao hrvatski seljak i vođa seljačke bune u Hrvatskoj i Sloveniji. Prije poznate seljačke bune Gubec je radio kao kmet na imanju zloglasnog Franje Tahija. Seljačka buna dogodila se 1573. godine nakon što su seljaci odlučili prestati plaćati poreze svojim vladarima, a jedan od njih poslao je naoružane plaćenike koje su seljaci spremno dočekali. Međutim Hrvatski sabor reagirao je tako što ih je proglasio izdajnicama, na što su oni odgovorili sveopćim ustankom protiv feudalnih gospodara.
Za vođu bune izabran je Matija Gubec koji je sa svojim najbližim suradnicima i prijateljima Ilijom Gregorićem, Andrijom Pasancem, Nikolom Pozepcom, Vinkom Lepoićem i drugima podigao seljake na ustanak u noći s 18. na 19. siječnja 1573. godine.
U vrlo kratkom vremenu Gubec se pokazao kao prvi vođa koji ne posustaje i koji je svojim stavovima i ponašanjem uspio tada nadahnuti mnoge da se pridruže. Kao vođa predvodio je seljake u presudnoj bitki protiv plemića kod Stubičkih Toplica 9. veljače 1573. Nažalost seljaci su tada bili poraženi, a Gubec kao vođa odveden je u Zagreb, gdje ga je čekala kazna za poticanje seljaka na pobunu. Kao primjer svim ostalima smaknut je 15. veljače, a prema legendi stoji kako je javno bio mučen na Markovu trgu tako što su ga natjerali da nosi krunu od usijanog željeza, nakon čega je raščetvoren.
Opremljenost i ponuda
Gupčeva lipa
Pokraj crkve Sv. Jurja u Gornjoj Stubici nalazi se više od 400 godina stara Gupčeva lipa, jedini živi svjedok Seljačke bune iz 1573. godine. Danas lipa ima visinu od 9m i deblo opsega 4,70m, i svojom starošću i dimenzijama predstavlja prirodnu rijetkost.
Od 1957.g. lipa je proglašena spomenikom prirode i stavljena pod zaštitu države te je zaštićeni spomenik kulture.
U cilju očuvanja genofonda Gupčeve lipe, 2011.g. zasnovan je Živi arhiv Gupčeve lipe.
Muzej seljačkih buna
Muzej je osnovan i otvoren za javnost u povodu obilježavanja 400. godišnjice velike Seljačke bune. Smješten je u baroknom dvorcu obitelji Oršić iz 18. stoljeća.
U dvorcu je sačuvana kapela s iluzionističkim freskama, alegorijskim prikazom četiriju kontinenata i oslikani barokni oltar s prizorima iz života svetog Franje Ksaverskoga, koji pripadaju u sam vrh baroknog slikarstva i pripisuju se poznatome majstoru Antonu Lerhingeru. Posljednji Oršići dvorac su napustili 1924. godine.
Dvorac Oršić
Dvorac Oršić u Gornjoj Stubici 1756. sagradili su plemić Krsto Oršić i njegova bogata supruga Josipa, rođena Zichyi, na mjestu gdje se ranije nalazila srednjovjekovna utvrda.
Posljednji od Oršića dvorac su napustili 1924., kada je dvorac prodan. Danas je u njemu Muzej seljačkih buna čija je voditeljica Vlatka Filipčić Maligec u emisiji Kulturni biseri Hrvatske opisala povijest dvorca od njegova početka do današnjih dana.
Hrvatski sabor, na čelu s banom Jurajem Draškovićem, seljake je proglasio izdajicama domovine.
Hrvatski sabor, na čelu s banom Jurajem Draškovićem, seljake je proglasio izdajicama domovine.
Seljačka buna – 1573.
Seljačka buna – 1573.
Seljačka buna – 1573.
Hrvatski sabor, na čelu s banom Jurajem Draškovićem, seljake je proglasio izdajicama domovine.
U noći s 27. na 28. siječnja 1573. godine napadom na Cesargrad započela je slavna Seljačka buna pod vodstvom Ambroza Gubeca (kasnije nazvan Matija) iz Gornje Stubice. Povodi za bunu bili su višestruki, a glavni su povećanje davanja te teror od strane plemića. Među najpoznatijima su nasilništva susjedgradsko-stubičkog vlastelina Franje Tahyja, posebno nad seljačkim ženama. Zlostavljanje kmetova na svom imanju započeo je kada se razbolio, a nedugo nakon toga umire mu i žena Jelena Zrinski. U neljudskim postupcima protiv vlastitih kmetova pridružila su mu se i njegova četiri sina, pa je otpor seljaka na Tahijevom vlastelinstvu počeo već 1571. godine. O sporu između Franje Tahija i njegovih kmetova bio je obaviješten i kralj Maksimilijan II. Habsburški, koji je iz Beča preko svojih posrednika nastalu situaciju pokušao riješiti mirnim putem, ali već 1572. kmetovi se odbijaju vratiti pod Tahijevu vlast i počinju se ozbiljno organizirati. Sastavili su neku vrstu seljačke vlade na čije su čelo izabrali Gupca, kojega su prozvali begom, a njegovi zamjenici bili su Ivan Pasanec i Ivan Mogaić. Kada su sastavili vladu, trebalo je ustrojiti i vojsku. Za vrhovnog kapetana seljačke vojske izabrali su Iliju Gregorića, veterana iz ratova s Osmanlijama.
Ilija Gregorić vodio je seljake iz Cesargrada, koji su bili začetnici bune.
Ubrzo se buna proširila i cijelom Kranjskom i Štajerskom, a jedinice kmetova hrabro su se borile i osvajale sve više prostora, pa tako i područje između Brežica i Mokrica. Njihovi ciljevi, ukidanje feudalizma i preuzimanje vlasti osnivanjem svojevrsnog carskog namjesništva u Zagrebu, bili su sve bliži. Tada dolazi do prokreta. Naime, Žumberački uskoci, dobro naoružani i iskusni vojnici na koje su seljaci računali, nakon kraćeg oklijevanja stavili su se na stranu feudalaca (koji su ih za to bogato nagradili). Dana 5. veljače 1573. vojska seljaka doživljava prvi poraz kod Krškoga, upravo od uskočkih četa koje je vodio kapetan Thurn. U bitkama kod Kerestinca, Mokrica i Krškoga stradao je veliki broj seljaka što ih je obeshrabrilo, pa je njihov daljnji otpor na tim područjima sve više slabio. Vojska poslana od velikaša stalno se povećavala i bio je to početak kraja hrvatsko-slovenske seljačke bune.
